Kako živim Ameriku?
Piše: Zlata Fipović
Hm… da, stvarno, kako živim Ameriku? Trenutno – jedva čekam da se izbori za predsjednika / predsjednicu završe, pa da prestanu ove napasti od promoviranja svako svoga.
Strah od joŠ jednog rata
Godinama se pitam zašto u ovolikoj zemlji glavnu riječ vode samo dvije stranke: republikanska i demokratska. Ne pripadam niti jednoj, ali dvije mi se ipak čine premalo. Pratim lokalne televizije… i čini mi se – dovoljno mi je. Svijet odlučuje i bez mog odobrenja.
Izaći ću na glasanje, glasat ću ranije, jer mi se čini da je to potrebno. Ovdje sam prihvatila da se i moj glas broji (ali, mi Balkanci, uvijek sumnjamo, zar ne?). Strah od još jednog rata i mizerije kroz koju smo prošli mi sa Balkana još me prati, iako sam u SAD-u već 25 godina, od jula 1999. Od dobivanja prava na glasanje 2005. do danas, birala sam američkog predsjednika pet puta. Svaki put sam bila „u većini“. Ovo će mi biti šesti put da biram. Ko kod da dobije najviše glasova, moje je da živim skromno, radim, veselim se malim stvarima.
Iskreno, svih ovih godina, meni je bilo važno da ne bude novih ratova (a bilo ih je), da se prevaziđu razlike među Amerikancima – rasne i financijske (a nisu), da američki starosjedioci više vjeruju državnom rukovodstvu (a ne osjećam da se to još dogodilo) i da se plaćanje zdravstvenih uslugao drastično poboljša (a još se o tome mnogo priča).
Cijenim mnoge mlade ljude koje upoznajem ovdje svake godine. Vrijedni su, inteligentni i suosjećajni sa drugačijim od njih samih. Ali, ima ona naša stara: niz dlaku se lakše penje. Pitam se koliko njih će uspjeti u svojim mladalačkim idejama i osjećanjima. Jer ja nisam uspjela ni u mojoj Jugoslaviji, niti u mojoj Bosni i Hercegovini.
Muž (tada 40), sin (14) i ja (42) došli smo kao ratne izbjeglice iz srednje Bosne, ali bili smo prethodno izbjeglice u Hrvatskoj, pa u Njemačkoj. Nisam ništa očekivala od dolaska u SAD. U Njemačkoj smo primali socijalnu pomoć i živjeli u kolektivnom smještaju, ali posao nismo mogli dobiti.
Zato sam ja čistila kuće, disko klub, kancelarije… i tako pomagala našima u Bosni, a i nama samima da „kad jednom sve prođe“ imamo od čega opet početi. Sin je išao u osnovnu školu, ali ponavljao razred jer je morao dobro poznavati njemački jezik da bi bio sa svojom generacijom.
A muž je volio Ameriku… Mnogo. Poznavao ju je samo iz filmova i iz knjiga s fakulteta, jer je završio vanjsku trgovinu. A ja sam do odlaska u Njemačku bila srednjoškolska profesorica srpsko-hrvatskog / hrvatsko-srpskog jezika i književnosti, pa sam naučila „čitati između redova“.
Elem, tu smo stigli, i ne bih mnogo o šokovima tipa: iz kišne i uvijek oblačne Westphalije pravac u vrelu i suhu Arizonu, koju sam poznavala samo iz „kaubojaca“ koje sam gledala s ocem… nekad davno.
Kao ratne izbjeglice, prihvatila nas je episkopska crkva za koju sam prvi put čula tada i kojoj smo bili i ostali vrlo zahvalni, dobili smo smještaj (čitav mali stan – u Njemačkoj je bila jedna soba), koji je bio plaćen za četiri mjeseca, dok smo za devet mjeseci imali plaćeno zdravstveno osiguranje.
Muž i ja smo prihvatili prve ponuđene poslove već 14 dana poslije dolaska. Ne, nismo govorili engleski. Zato nam je ponuđena večernja škola engleskog jezika (besplatno). Sina smo molili da govori s nama engleski u stanu, a on – odbio. Njega su odmah upisali u srednju školu jer je po godinama tamo pripadao, pa sam se šalila kako u Americi samo trebaš biti visok i jak, pa da ideš na više školovanje.
Naravno, to je bila sarkastična šala, samo nama prilična. (Provela sam mnogo vremena kasnije u različitim školama (od vrtića, osnovne i srednje škole, pa do univerziteta), kao zaposlenik i shvatila sam koliko je moja šala bila bez veze.)
Usporedila sam Njemačku sa SAD-om jer, mužu i meni bilo je vrlo, vrlo važno da počnemo sami raditi i zarađivati koliko i kako možemo, a ne da živimo od pomoći. Bili smo zahvalni njemačkoj politici prema nama, izbjeglicama, ali nikada nismo bili ponosni na to što nam se davalo. Sin je ponavljao razred dok nije naučio njemački govoriti – što razumijem.
Ali, Amerika mi je pokazala da se može i drugačije – učenici koji ne govore jezike, imaju dodatnu nastavu na kojoj uče jezik i prilagođenu nastavu na kojoj uče i druge predmete. Tako, na primjer, učenik u srednjoj školi (zajedno sa roditeljima) odlučuje za koji predmet ima više interesa, pa taj predmet upiše u jednoj školskoj godini, a neki drugi, koji ipak mora završiti do kraja 12. razreda, upiše neke druge školske godine.
Meni je to vrlo interesantna ideja. Iako, draž jednog zajedničkog razreda, odnosno grupe, ovdje se pomalo gubi. Učenici iste generacije nisu zajedno od početka do kraja srednjoškolskih godine i po onoj našoj „od kolijevke, pa do groba“ – ne ide ovdje.
Često sam se pitala: da li je to razbijanje kolektivizma ili samo jedna dobra ideja jer nismo ni mi nekad bili uvijek dozreli za hemiju ili fiziku u isto vrijeme. Zaključih: dobra ideja. Jer, šta smo mi dobili od kolektivizma? Moji učenici su odlazili pod pritiskom u različite vojske i paravojne jedinice još u srednjoj školi.
Moj sin je, kao i mnogi mladi tinejdžeri ovdje, počeo raditi već sa 15 godina: radio je (i bio plaćen, naravno) u jednoj samoposluzi u kojoj je pakovao stvari, gurao kolica, čistio pod, a onda i pomagao u kancelarijama glavnog sudije, ovdje u Phoenixu. Taj je posao, kao dio dodatne prakse, bio ponuđen od škole u koju je išao.
I ta mi se ideja jako sviđala. U Americi, vidjela sam, rad i disciplina se uče u najranijim godinama. Poslije srednje škole, upisao je fakultet, odnosno po našem – višu poslovnu školu. Diplomirao je i vrlo brzo našao posao u banci, bez bilo čije preporuke. Radili smo sve što je bilo moguće.
U godini kada smo stigli u SAD, predsjednik je bio Bill Clinton. Muž i ja smo radili, on za pet dolara, a ja za šest, i rečeno mi je da nikome ne govorim koliko zarađujem. Ne, nije bilo mnogo, ali za izbjeglicu bez znanja jezika bilo je sasvim dovoljno, uz, naravno, pomoć koju smo imali. Kada sam postala državljanin ove zemlje, a to je bilo 2005. godine, predsjednik je bio George W. Bush.
U narednih 5-6 godina, radila sam sve što je bilo moguće – bila sam radnica za mašinom za vez na majicama, konobarica u restoranu doma za starce, čistila kuću jednoj bogatoj porodici (hvala vlasnici koja mi je dala novac da upišem dva semestra za učenje engleskog jezika na fakultetu), radila u vrtiću kao pomoćna radnica, potom pomoćna radnica u robnoj kući, kao asistentica učitelja engleskog jezika u srednjoj školi, predavačica naših jezika na državnom fakultetu…
Moj muž je najprije čistio staklena vrata i podove u jednom hotelu, a onda radio kao raznosač pizze, prodavač , pomoćnik u školi za izbjeglice / odrasle ljude… Oboje smo dugo radili po dva posla. Svih tih godina između Clintona i Busha, ni jedno od nas troje nije bilo teže bolesno, a i kada bismo išli na liječničke preglede, radili smo, pa je zdravstveno osiguranje bilo većim dijelom „pokriveno“, naravno dio novca se oduzimao od svakog čeka. Dakle, nismo imali prilike upoznati se sa mračnom stranom zdravstvenog sistema.
Živjeli smo najprije u stanovima (prve tri godine), a onda smo imali par kuća koje smo, naravno, otplaćivali. Kada smo prvu kuću prodali, zaradom smo otplatili fakultet koji je sin pohađao. Da, imali smo i dva automobila za nas troje…
U vrijeme mandata predsjednika Baracka Obame, od 2009. do 2017. godine, stigla je i treća kuća po redu (ne, nismo tražili veće kuće, nego bolje i sigurnije područje za život), naš sin se već uveliko odvojio da živi sam (najprije apartman, pa stan koji je otplaćivao banci), a muž i ja smo nalazili i bolje plaćene poslove.
Radila sam za jednu kompaniju koja se bavila pisanjem testova na raznim jezicima, potom u jednoj osnovnoj školi sa djecom sa posebnim potrebama. Uz svaki od ovih poslova, radila sam i dodatni večernji posao kao predavačica na fakultetu. Moglo se živjeti skromno, ali dobro.
I do 2021. godine (do kada je predsjednik bio Donald Trump), muž i ja smo bili na istim poslovima, ista kuća, isti automobil, skromno…Da, muž bi otputovao do Balkana svako drugo ljeto, a ja sam radila iz straha da ne izgubim posao. Onda nam dođe korona, pa 2021. i napad na Capitol Hill, potom i predsjednik Joseph Biden. Te prve godine zbog virusa, pa rata u Ukrajini bile su kao noćna mora – svima.
Predsjednik Biden je najavio jako teško vrijeme (zbog ekonomije, pomaganja Ukrajini), a onda i novi ratovi… Rat nikom nije brat, a to mi sa Balkana znamo jako dobro. Prije dvije godine imala sam brzu operaciju na srcu i ugrađena su mi četiri bajpasa. Ipak, sve sam mogla platiti jer je za ovakvu situaciju i sa mojim osiguranje (Obamacare) za osobe sa manjim prihodom, cijena svih medicinskih usluga bila samo (!) 9.000 dolara.
Trenutno sam u mirovini, ali dodatno radim manje od 10 sati sedmično, još uvijek na istom univerzitetu. Vozim se gradskim autobusima do posla i kući (četiri dolara za seniore). Muž je odnedavno u mirovini, također. Živimo vrlo, vrlo skromno. Otplaćujemo kuću (jer živjeti u iznajmljenom stanu, uvijek je ovdje bilo „bacanje para“, a sada – pogotovo), imamo stari izrabljeni automobil već 15 godina, ne idemo u restorane, kafu pijemo u kući, plaćamo račune…
Naš sin živi u svojoj kući (koju otplaćuje banci, naravno), ima solidan posao menadžera u jednoj velikoj firmi, lijepo zarađuje. Kaže: „Ne mogu reći da sam sretan, ali zadovoljan sam. A, zadovoljstvo traje duže od sreće.“
(Al Jazeera)
