Jesu li 242 kilometra kraća od 200 metara?
Piše: Fuad Kovačević
E hajde ti sada njima (po)vjeruj: izgradnja 242 kilometra duge željezničke trase Šamac – Sarajevo trajala je manje od osam mjeseci, od 1. aprila do 15. novembra 1947. godine. Na pruzi je postavljeno 302 kilometra kolosijeka, 288 skretnica, devet tunela, 107 popratnih zgrada i željezničkih stanica, 17 mostova… Prugu je gradilo 211.381 omladinaca / omladinki, 55.812 radnika, 112.277 seljaka, 34.613 đaka, 8.669 intelektualaca, svrstanih u 887 radnih brigada iz cijele Jugoslavije i inostranstva, te 170 inženjera, 157 tehničara i 6.000 raznih stručnih radnika…
Ako je i od Wikipedije, puno je. Čuj, godinu i pol nakon završetka Drugog svjetskog rata, s najmodernijom tehnologijom tipa lopata, kramp, civare, feltrage… dnevno je, samo moment, da izračunam, građeno više od kilometar (samo) pruge, da ne spominjemo tunele, mostove, skretnice, željezničke stanice… Istina, ta 242.000 metra je gradilo gotovo toliko ljudi, ali ipak će biti da je Slobodna enciklopedija „zdravo za gotovo“ preuzela (propagandne, drugačije se ne može protumačiti) informacije tada vladajuće Komunističke partije Jugoslavije. Njima „na dušu…“
Ako je prije 77 godina dnevno građen kilometar željezničke trase, za koliko bi se ta „metraža“ mogla uraditi danas, uz „sitnu“ napomenu da je tehnologija znatno napredovala? Treba vam primjer – lokacija, dužina trase, složenost terena, plus tenderi, procedure, dejtonska struktura države / entiteta, nekoliko nivoa vlasti, višepartijski sistem? Evo ga – Donja Jablanica, smrtonosne poplave su 4. oktobra odnijele 19 života, potpuno uništile naselje, oštetila ceste i razorila 200 metara pruge. (Neki „neupućeni“ tvrde kako se radi o „samo“ 80 metara, ali oni ionako „nemaju pojma“.)
I, šta kažete, za koliko je dana (zlonamjerni nisu dobrodošli, nije to posao koji se može uraditi za nekoliko sati, čak i ako se prave usporedbe sa 1947. godinom) popravljeno tih 200 metara? Da provjerim, brojevi su egzaktna nauka, evo rezultata – 40 dana. Dvije stotine metara za 40 dana, pa to je pet metara dnevno? Matematički da, 200 podijeljeno sa 40 jeste pet, ali je u ovom slučaju nula (metara). Hoćete da kažete da za 40 dana nije ništa urađeno, nijedan metar? Upravo tako, ali uz jedan dodatak – isti broj metara (ne)će biti urađen ni u narednih 40 dana (opet „preskočite“ zlurade, oni će k'o iz topa dodati još jednu nulu).
Ovih narednih 40 dana uzmite s rezervom, jer nije isključeno da Vlada entiteta Federacija Bosne i Hercegovine na hitnoj (?) sjednici iduće sedmice razmatra ko, kada, kako i pošto sanira tih 200 metara kod Donje Jablanice. Ta dionica, čija je fotografija kako pragovi i željezničke šine „plešu“ iznad usjeka kod Komadinovog Vrela, opustošenog kamenim lavinom, obišla svijet, već 40 dana stopira željezničku komunikaciju od Ploča prema Sarajevu, Zenici, Tuzli, Brčkom, Banjoj Luci… ma prema svim dijelovima Bosne i Hercegovine sjeverno od Jablanice. Gubici se već mjere u desecima, moguće i stotinama miliona eura, crne prognoze „dozivaju“ milijarde…
„Sigurno u Donjoj Jablanici ne bi bilo ovih žrtava da nije bilo kamenoloma, da se nije to brdo srušilo na selo i izbrisalo ga s lica zemlje“, kazao je dan poslije kataklizme u Donjoj Jablanici federalni premijer Nermin Nikšić i najavio detaljnu istragu tragedije. Tužiteljstvo Hercegovačko-neretvanskog kantona otvorilo je istragu, koja bi trebala utvrditi odgovornost za kamenolom koji je dvadesetak godina (upućeni tvrde – „s urednim dozvolama“) radio 500 metara od kuća u Donjoj Jablanici i od kojeg se sada ograđuju svi nivoi vlasti. Kada ćemo („logičnije“ i „primjerenije“ je pitanje hoćemo li ikada) dočekati rezultate istrage i odgovorne i krivce poslati tamo gdje im je mjesto? „Ne interesuju me prepucavanja… optužujući jedni druge i na kraju prebacivajući lopticu na potpuno treće lice…“ državnog ministra prometa i komunikacija Edina Forte i direktora Željeznica Federacije Bosne i Hercegovine Enisa Džafića, prije par dana se (ponovo) oglasio federalni premijer.
Pa se, što nije netačno, požalio na „sistem u kojem je, zbog takve klime danas stvorena pretpostavka da se svi boje preuzeti odgovornost, preuzeti inicijativu da se riješi problem koji imamo. Zbog toga će to presjeći Vlada na sljedećoj sjednici, bez obzira na to ko je odgovoran. Cijeli je niz odgovornih i o tome ću govoriti na Vladi…“
E kad je Nikšiću „navrh glave“ javne svađe („prepucavanja“) i zahtjeva državnog ministra da smijeni prvog čovjeka federalnih Željeznica – kojeg je, što nije nevažno, na funkciji ostavila (njegova) Naša stranka iako je ne tako davno bio kadar Stranke demokratske akcije, onda možemo zamisliti kako se osjećaju i šta misle uprave kompanija koje će i dalje čekati da stotine hiljada tona sirovina, materijala i robe željeznicom stigne do njih i obratno. Neki od njih (ArcelorMittal Zenica i Koksara Lukavac) najavljuju i najmračniji scenarij i gašenje kompanija ako pruga ne bude ubrzo sanirana, a krajnju visoku cijenu će platiti oni koji su na to i naučili – radnici i država.
Nije tajna da su čelnici kompanija koje se oslanjaju na Željeznice Federacije Bosne i Hercegovine ponudili finansiranje popravke pruge („Svaka bi od tih kompanija odmah dala 2,5 miliona eura“, kaže čelnik Udruženja privrednika), jer su njihovi gubici daleko veći od onoga koliko košta rekonstrukcija. Nisu izostale ni ponude nekoliko projektantskih kuća u Bosni i Hercegovini i regiji da besplatno izrade projekat rekonstrukcije željezničke infrastrukture tamo gdje je prekinuta… No, to je „izvan sistema“ i „protiv zakona“, pa će, kako je najavio premijer, federalna Vlada, jer „teška vremena traže i teške odluke“, uraditi svoj posao.
Do tada (kada?) pruga će biti zatvorena, a pragovi i šine „lepršati“ iznad Komadinovog vrela. U 7:15 sati tog 15. novembra prije 77 godina iz Šamca je krenula slavljenička željeznička kompozicija novoizgrađenom prugom i na stanicu na Čengić-Vili u Sarajevu, gdje se okupilo oko 80.000 ljudi (opet ta propaganda!), stigla idućeg dana u 9:00 sati. Dvadeset šest sati za 242 kilometra, kakva je to pruga kojom vozovi „jure“ deset kilometara na sat? Nije do pruge, nego do ljudi – od Šamca, preko Modriče, Doboja, Maglaja, Zavidovića, Žepča, Nemile, Zenice, Visokog i desetaka drugih manjih i većih naselja, sve do Sarajeva, Bosanci i Hercegovci su pjesmom, klicanjem, cvijećem, parolama… pozdravljali prvi voz na novoj pruzi. Kada bi željeznička kompozicija ponovo mogla proći kroz Donju Jablanicu, ali bez pjesme i veselja, jer će tamo godinama vladati tuga i bol?
